Zašto držim sliku sebe sa 70 godina (Iako imam 46)?
Ne, zaista nije šala. Na mom radnom stolu stoji fotografija koju sam napravio u poznatoj aplikaciji FaceApp, a na kojoj sam ja u izdanju od 70 ili 80 godina starosti. Fotografija je uredno uramljena i stoji tako da je vidim svaki put kada skrenem pogled sa ekrana svog laptopa (što se na žalost prilično često dešava kada radim).
Zašto bi neko uradio ovako bizarnu stvar? Držao sliku sebe starijeg i ružnijeg nego što jeste? Zar nije poenta da sebe dodatno ulepšamo raznim filterima, da se okružujemo isključivo uspomenama na lepe trenutke iz prošlosti, kako bismo sebi popravljali raspoloženje ili gradili samopouzdanje?
Obrnuta perspektiva
Ljudi obično sebe doživljavaju i definišu na osnovu prošlosti. Svog porekla, prošlih iskustava, davnih životnih epizoda, proživljenih osećanja, nekadašnjih ocena od strane drugih. Neko na taj način postaje debeljuca, neko sportski prvak države, neko stidljivi introvert. No, to nije sve.
Prošlo iskustvo i sećanje postaju i merilo našeg ponašanja u sadašnjosti – svesno ili nesvesno. Debeljuca ponovo odustaje od dijete, sportski prvak traži i dalje prepoznavanje od strane drugih (zašto me ovo podseća na Milicu Dabović), a stidljivko bira da opet ne ode na grupno druženje u firmi.
Međutim, u jednom trenutku mi je pala na pamet sledeća ideja: “Šta kada se ne bismo ponašali na temelju prošlosti, nego obrnuto – budućnosti? Šta kada bismo svoj identitet u sadašnjosti crpeli iz onoga što želimo i možemo biti, a ne onoga što smo bili?”
Ovo možda podseća na ono čuveno američko self-help uputstvo: “Fake it till you make it”. Ako se budeš oblačio, držao i razmišljao kao da si već uspešan, neminovno ćeš takav i postati. Čak nam i istraživanja govore da sama promena držanja tela, izraza lica ili načina govora – može promeniti našu telesnu fiziologiju i uticati na trenutno raspoloženje.
Međutim, ovo je i više od svega nabrojanog. Reč je o filozofskoj promeni paradigme. A ta promena i taj uvid nas upućuju na jednu i najvažniju stvar: Slobodu, u svakom trenutku. Slobodu izbora, slobodu od prošlosti, slobodu u ličnoj viziji, slobodu u akciji.
Savremena dostignuća na polju kvantne fizike sve više govore o tome da živimo u participativnom univerzumu. Univerzumu čija je priroda “sa-učešće” i koji objektivno ne postoji bez posmatrača, bez svesti. Dakle, naše misli, emocije i dela aktivno kreiraju realnost kako u sadašnosti, tako i budućnosti.
Neko ko kroz misli, emocije i dela konstantno ispoljava prošlost, ne može oblikovati drugačiju budućnost.
Potpuno smo slobodni da zbacimo okove prošlosti i već sada počnemo da mislimo i delamo onako kao bi to radilo naše projektovano, idealno JA iz budućnosti. Već sada smo potpuno slobodni da svoj sadašnji identitet, u bilo kojoj situaciji ili kontekstu, crpimo iz onoga čemu stremimo, a ne onoga što je nekada bilo, što je po inerciji. (a sada je samo iluzija u kojoj istrajavamo)
U tom smislu, korisno je i pozabaviti se osvešćivanjem svojih ličnih vrednosti, kao i artikulisanjem životne vizije bazirane na tim vrednostima. Time dobijamo svoju SVRHU koja postaje naš životni kompas. Kada pogledam na svoju fotografiju, ona me upućuje upravo na to.
Pored neprestanog podsećanja na ovaj filozofski uvid, fotografija na mom stolu mi služi i kao upozorenje.
Memento mori
Ovo je fraza na latinskom koja je već uveliko ušla u popularnu kulturu. Ukazuje na potrebu “sećanja na smrt” kao moralnog i životnog vodiča. Svi pravci u filozofiji i sve religije nas neprestano podsećaju na smrt i prolaznost.
Sveti Jovan Lestvičnik kaže: “Kao što je hleb potrebniji od svake druge hrane, tako je i sećanje na smrt potrebnije od svakoga drugog podviga.“
Marko Aurelije, u svojim “Meditacijama”, ukazuje na isto: “Život možeš napustiti svakog časa. Neka to određuje šta ćeš raditi, govoriti i misliti.”
Seneka: “Neka bismo pripremili svoj um kao da smo već na kraju života. Ne odlažimo ništa. Svodimo životni bilans svakog dana. Onome ko svakog dana dodaje završni potez na sliku svog života, nikada ne nedostaje vremena.”
Moja fotografija u poznim godinama služi i ovoj svrsi – podsećanju na prolaznost i dragocenost svakog trenutka u životu. Naravno, ovo je nešto čemu moramo iznova da se vraćamo, jer smo skloni da vrlo lako odlutamo zaokupljeni brigama, fantazijama, opsesijama ili frustracijama.
Iako će neko pomisliti da je memento mori depresivna praksa, ona može biti zapravo nešto potpuno suprotno. Osim što će nas upućivati na važne stvari u svakodnevnom životu, ona može biti i koren zahvalnosti.
Na osnovu nje, počinjemo da prihvatamo svaki trenutak, kao i ličnu slobodu u okviru svakog tog trenutka, kao neprocenjivi dar. Iz tog doživljaja niče zahvalnost koja je neiscprni izvor real-optimizma i tihe radosti.
Svakako da je uramljivanje fotografije svog staračkog lika samo jedan od mogućih načina kako sebe nepresatno podsećati – na važnost svakog životnog trenutka, na realnu (a ne izmišljenu ili nametnutu) vrednost stvari koje biramo da radimo, kao i na viziju i perspektivu svoje lične ostvarenosti.
No, jedno pitanje i dalje ostaje: “Da li si ti pronašao svoj način za to i da li si spreman da od toga napraviš svoju praksu, ma koliko drugima možda bizarno izgledala?”
©benefitcoaching.rs