Da li je kasno da se menjaš?
Sigurno ste nekada naišli na onu poznatu izreku “Mator konj se ne uci novim trikovima”. Ova izreka zvuči prilično poražavajuće jer nam u suštini kaže da se stare navike ne mogu menjati, niti učiti nove u poznom dobu.
Reč “mator” ipak ne moramo posmatrati kao nešto što se isključivo odnosi na starost. Pre bih bio sklon da reč “mator” stavim u kontekst navika, odnosno toga koliko su nam neke navike usađene, nevezano za to da li imamo 20, 30 ili 60 godina. Moglo bi se reći da postoje “matore navike“, čak i kod nekoga ko je relativno mlad.
Da li onda postoji osnov da ovu izreku osporimo na neki način, tj. da li možemo menjati sebe, svoje navike i svoj život – uprkos tome što smo u nečemu istrajavali jako dugo ili što nam čini kao da je to na neki način već postalo neotuđivi deo našeg identiteta?
Neuroplastičnost i navike
Bilo da je reč o tome da želiš da promeniš naviku kasnog ustajanja, naviku jedenja masnog bureka za doručak, ili pak čokolade kada si nervozna, ili možda želis da uvedeš naviku redovnog vežbanja, naviku da ne besniš u određenim situacijama, naviku da svako veče čitas knjigu… Moj odgovor jeste da TI TO MOZEŠ, ma koliko da si star, ma koliko mislio za sebe da si “nepopravljiv“ ili sumnjao u svoje sposobnosti za promenu!
Zašto sa toliko samouverenosti ovo kažem?
Pa zato što postoji nešto sto naučnici zovu NEUROPLASTIČNOST.
Neuroplastičnost se odnosi na sposobnost remodelovanja mozga, tj. neuronskih veza u njemu, drugim rečima odnosi se na prilagodljivost mozga novim iskustvima, znanjima i veštinama.
Ljudski mozak se sastoji od oko 86 milijardi neurona. Ranije se smatralo da stvaranje novih neurona ili neurogeneza prestaje ubrzo nakon rođenja. Odnosno, da je mozak sa tog aspekta gotova, fiksna stvar. Međutim, sa novim saznanjima u oblasti neuronauke, shvaćeno je da mozak ima neverovatnu sposobnost reorganizacije, stvaranja novih veza, pa čak i stvaranja novih neurona (neurogeneze) i u odraslom dobu.
Činjenica je da se ove pozitivne sposobnosti mozga smanjuju sa godinama, ali je isto tako činjenica da ne nestaju, te da se sa vežbanjem mogu održavati vitalnim uprkos starenju.
Aktivnosti za koje je na osnovu istraživanja dokazano da imaju pozitivan efekat na mozak, da promovisu neuroplastičnost i neurogenezu, drugim rečima efikasnost i vitalnost mozga – jesu aerobno vežbanje, meditacija, dovoljno sna, povremeno gladovanje i kalorijski deficit, kao i učenje novih veština (bilo stranog jezika, umetnosti, plesa).
Santjago Ramon I Kahal, španski patolog, histolog i neurolog koji je ziveo na prelazu iz 19. u 20. vek, pri tom dobitnik nobelove nagrade, rekao je: “Svaki čovek može, ako bi to želeo, da bude vajar sopstvenog mozga.“
Ako bismo hteli suštinu neuroplastičnosti jasno da istaknemo, to se najbolje može uraditi na nekom ekstremnom primeru. Jedan takav primer su recimo ljudi koji su preživeli moždani udar.
Pucanje krvnog suda u mozgu izaziva oštećenje moždanog tkiva i dovodi do različitih posledica, u zavisnosti od obilnosti krvarenja, kao i lokacije u mozgu gde je došlo do izliva.
Međutim, jasno se pokazalo da sa pravovremenom rehabilitacijom može itekako doći do obnavljanja motorike ili popravljanja oštećenog govora. Mozak počinje da preusmerava neuralne konekcije, da koristi alternativne načine za obavljanje određenih zadataka.
Šta ovo onda znači za nas, u kontekstu teme ovoga teksta?
Što se mene tiče, znači da onda svi imamo manju ili veću slobodu da menjamo svoje NAVIKE, koristeći upravo kvalitet neuroplastičnosti mozga.
Kako uopšte nastaju navike?
Neki obrazac ponašanja nas vodi od potrebe, ili preko nekog vida motivacije, do određenog cilja tj. rezultata. Ako je taj rezultat povoljan po nas, zadovoljava neku potrebu, rešava problem ili dovodi do nekog oblika nagrade (dobrog osećaja) – on se na neuralnom i hemijskom nivou beleži u vidu nekog oblika algoritma.
Sa redovnim ponavljanjem jačaju formirani neuralni putevi i ovaj algoritam postaje sve čvršći.
Možemo to uporediti recimo sa nastajanjem šumske staze: što se česće prolazi određenim putem, on se sve više oblikuje u prohodnu i jasno vidljivu stazu. Ispočetka je bilo teško prolaziti neutabanim putem, ali vremenom to postaje sve lakše, jer se staza oblikovala redovnim prolaženjem.
I ne samo da je postalo lakše, nego taj put vremenom postaje DEFAULT MODE za nas. Može se reći da njime prolazimo kao na autopilotu, praktično bez svesnog razmišljanja.
Slično je i sa neuralnim vezama i putevima u mozgu. Na taj način, nastaju naviknuta ponašanja, pa i ono što zovemo dobrim ili pak lošim navikama.
No, kako je šumska staza nastala, ona tako može i da nestane, ako jednostavno prestanemo njome da prolazimo, tj. odaberemo neki drugi put koji nas možda vodi u boljem smeru. Istrajavajući u prolaženju tim novim putem, on se sada oblikuje u novu stazu koja postaje sve prohodnija i kojom se sve lakše ide. Tako nastaje nova navika. Paralelno sa tim, stara staza vremenom zarasta i polako nestaje.
Svakako da sve ovo nije lako u praksi i da zahteva u početku svesnu pažnju, motivaciju i ulaganje energije. Da nije tako, svi bismo bili mršavi i fit, stajali na olimpijskom postolju ili bili vlasnici uspešnog biznisa.
Brže i lakše formiranje novih navika
Da bismo ukazali na pozitivnu praksu koja može olakšati i ubrzati nastajanje novih neuralnih puteva, a u kontekstu stvaranja novih, funkcionalnijih i zdravijih navika, poslužićemo se principima (a ima ih 10) definisanim od strane Klajma i Džonsa (Kleim and Jones, 2008).
Ovi principi su formulisani baš u kontekstu rehabilitacije pacijenata nakon šloga.
Princip #1: Use it or lose it!
Odnosno, ako se vestina (čitaj: navika) ne praktikuje, izgubiće se.
Princip #2: Redovno praktikovanje usavršava.
Sa upornim vežbanjem, željeni obrazac ponašanja postaje sve efikasniji.
Princip #3: Specifičnost
Obrazac navike mora biti precizno definisan, tj. mora biti specifičan kako bi se uvek na isti način ponavljao.
Princip #4: REPETITIO EST MATER STUDIORUM!
Ponavljanje je majka učenja. Da bi došlo do neuralnog remodelovanja, potrebno je ponavljanje!
Princip #5: Intenzitet
Dobro je da bude što više ponavljanja u što kraćem vremenskom periodu, naravno uzimajući u obzir okolnosti, kao i nivo zamora.
Princip #6: Potrebno je vreme
Nema rezultata preko noći. Tako je i sa formiranjem nove navike. Potrebno je vreme i strpljenje.
Princip #7: Značaj ili svrha
Učenje novih obrazaca, što je demonstrirano u eksperimentima na životinjama, zavisi od pozitivnih emocija i doživljaja važnosti istih. Na ovaj način se stvara potrebna motivacija, a proces neuralnog prespajanja ubrzava i olakšava.
Princip #8: Uzrast igra ulogu
Mlađi mozak se brže menja, ali je promena moguća u svakom dobu!
Princip #9: Transfer efekata
Vežbanje jedne veštine može dovesti i do unapređenja slične. Na primer, u kontekstu navika ovo može značiti da redovno vežbanje može dovesti i do promena u drugim, srodnim aspektima života: druženju ili ishrani.
Princip #10: Interferencija (smetnja)
Ići linijem manjeg otpora nije uvek korisno i može otežati savladavanje neophodne veštine (navike). Recimo, sklonost da ideš starim putem do posla koji je kraći, ali te vodi pored omiljene pekare gde si navikao da kupuješ masan burek, otežaće usvajanje nove navike zdravog doručka.
Zaključak
Dakle, videli smo da je naš mozak predodređen za prilagođavanje i menjanje, a to se stručno zove “neuroplastičnost”. Drugim rečima, imamo kapacitet da se menjamo!
Ako nam je jasan značaj željene promene u nekom našem ličnom kontekstu, dolazi do motivacije i jasne NAMERE da se sa promenom krene. Promena se spovodi preko strateškog menjanja navika u nekoj od životnih oblasti, bilo da je reč o ishrani, treningu, međuljudskim odnosima ili produktivnosti.
Navika je potrebno precizno definisati i uporno ponavljati tokom nekog vremena. Nakon svakog obavljanja treba da imamo pozitivan emotivni doživljaj – kao da smo nešto dobro i korisno uradili. Isto tako, treba da budemo zadovoljni sobom i sebe pohvalimo!
U toj osetljivoj fazi formiranja nove navike najbitniji je KONTINUITET, a ukoliko smo ovu novu naviku stavili kao zamenu za staru – neophodno je da neko vreme ona bude REDOVNA zamena staroj, kako bi ta prethodna – poput pomenute staze u šumi – izbeledela i nestala, a mi konačno krenuli novim i boljim putem u svom životu.